Hrisxcyanstvo kao religija
1. Uvod
Razni su pristupi proucxavanju religije. Teolozi se bave samim sadrzxajem
religije, dok istoricxari opisuju religiju na osnovu dogadjaja koji
proizlaze iz vjerovanja i vjerske prakse koje zaticxu u zxivim zajednicama
opisuju antropolozi, dok sociolozi naglasxavaju drusxtveni vid religijskih
ideja. Sa sociolosxkog stanovisxta, religija je dogovorni pogled na svijet
i pojedincu daje osjecyaj smisla i svrhe zxivota. Religija kao najstariji
oblik drusxtvene svijesti, rezultat je istorijske ogranicxenosti cxovjekova
saznanja. Upravo je ta istorijska ogranicxenost jedan od razloga zbog cxeg
su religije nastale i zbog cxega se odrzxavaju.
Sociolog Emil Durkheim (1858-1917) smatra da u religiji postoji nesxto
zbiljsko i ne prihvata misxljenje da su religiozne ideje samo zabluda
ljudskog duha. Po Durkheimu relgija je ljudska aktivnost koja govorecyi o
bogovima govori o drusxtvenoj stvarnosti.
Prema Bibliji prva je cxovjekova religija bila monoteisticxka, vjerovanje
u samo jednog Boga, a zxrtvovanjem zxivotinja postizala se bozxja milost i
naklonost. Postojala je stalna kusxnja da se Bogu ugodna zxrtva pretvori u
obred, koji bi imao vrijednost sam po sebi. Biblija govori o procesu
degeneracije religije u nizxe oblike politeizma, cxarobnjasxtva i magije.
Suprotno od toga, teorija evolucije religije tvrdi da je cxovjek
zxivotinja kojoj treba mnogo vremena da postane bozxanska.
Istorija predistorijskih istrazxivanja jeste istorija pokusxaja tumacxenja
materijalnih ostataka. Predistorijsko razdoblje relgije traje od pojave
ljudskog roda (vjerojatno prije dva ili tri miliona godina) do otprilike
3000 g. pr. Hr. U tom razdoblju religijska se spoznaja prenosila
govorenom rijecxju (vjerovanjima i mitovima) i oponasxanjem (ritualima).
Osnovna razlika izmedju predistorijskih i istorijskih religija jeste u
tome sxto su se predistorijske religije razvile s gledisxta lovca,
sakupljacxa plodova, ribara ili prvobitnog ratara, dok su istorijske, s
druge strane, predstvaljale pogled na svijet razvijenih civilizacija
pocxevsxi s Egiptom, Mezopotamijom i Kinom. Tj. predistorijske su religije bile
razumljive u malim plemenskim zajednicama, u kojima su porodica ili rod znacxili
visxe od ostalih oblika drusxtvenog uredjenja, i gdje su sile imale velik
utjecaj na svakodnevni zxivot i religiju.
Opcye prihvacyen je marksisticxki pristup pitanju religije, koji razvoj
religije uslovljava razvojem procesa proizvodnje. Tako su totemizam i
animizam karakteristika drusxtva sa lovacxkom privredom na visxem stepenu
divljasxtva, kada je na osnovu razvitka proizvodnih snaga dosxlo do prvih
drusxtvenih podjela rada po spolu i starosti, kao i do podjele rada medju
pojedinim grupama lovaca. U totemu boravi duh umrlih predaka, te je on
zasxtitnik plemena, a karakteristicxan je i tabu (zabrana ubijanja i
korisxcyenja za hranu zxivotinje koja je u rodu ili plemenu totem).
Drusxtveni znacxaj tabua je cijeli sistem zabrana, koje vrsxe funkciju
drusxtvene prinude, utvrdjujucyi pravila zxivota u primitivnom drusxtvu.
Kako cxovjek tezxi da ovlada prirodom, "stvorio" je magiju, sistem
magijskih ceremonija, za koji misli da mu omogucyava sprecxavanje nesrecya
usmjeravanje prirodnih i drusxtvenih pojava - vladanje njima. Magija je
animisticxka, religiozna aktivnost, skup vjerovanja po kome odredjeni
obredi, gestovi ili parole izazivaju zxeljene posljedice. Ovladavanjem i
usavrsxavanjem sredstava za proizvodnju dosxlo je do drusxtvenog
raslojavanja, sxto se odrazilo u svijetu religije - raniji animisticxki
i totemisticxki duhovi pocxinju dobivati apstraktni karakter duhovnih bicya
bogova koji svoje boravisxte iz prirode pomjeraju u neki drugi, nevidljiv
i nedostupni svijet. Primjer je grcxka politeisticxka religija herojskog
doba. Za bogove na prelasku iz rodovske u drzxavnu organizaciju,
karakteristicxno je da su krvno povezani sa ljudima, njihovo boravisxte je
na zemlji, ali ipak nedostupno obicxnim smrtnicima i njihov psiholosxki
profil jednak je ljudskom - oni su i ljubomorni i osvetoljubivi, zavidni
i milosrdni kao cxovjek.
2. Bibilija
Rijecx 'Biblija' dolazi od grcxke rijecxi biblia, sxto znacxi 'knjizxice'. To
je zbirka knjiga napisanih u razdoblju od hiljadu godina, u razlicxitim
istorijskim i kulturnim prilikama. Postoje dva dijela Biblije : prvi dio
koji hrisxcyani nazivaju 'Stari zavjet' (jevrejski i aramejski spisi
judaizma) i koji izlazxe istoriju i vjersko misxljenje Bozxjeg naroda do
vremena kada je Isus dosxao kao jevrejski Mesija. Drugi dio je 'Novi
zavjet', koji sadrzxi dvadeset i sedam zapisa hrisxcyana iz 1. vijeka.
Knjige su pisane na grcxkom, koji je bio uobicxajeni jezik Rimskog Carstva
dok je vecyina pisaca jevrejskog porijekla. Novi zavjet se sastoji od
cxetiri evandjelja (grcx. evangelion - dobra vijest, ili usmena poruka,
izvjesxtaj o Hristovom zxivotu, njegovim kazivanjima i djelima po Mateju,
Marku, Luki i Jovanu) i 'Djela apostoskih', koja su nastavak Lukinog
evandjelja i govore o prvih trideset godina hrisxcyanske crkve. Tu su i
trinaest poslanica velikog vodje Pavla, crkvama i pojedincima, osam drugi
poslanica ranohrisxcyanskih vodja te 'Jovanovo otkrovenje' (ili popularnije
Apokalipsa) radjeno u formi jevrejske apokalipticxke literature. U
usporedbi sa starozavjetnim tekstovima koji su pisani nekoliko vijekova,
novozavjetni tekstovi su stvoreni u relativno kratkom vremenskom
razdoblju ( od 30-120.god.n.e.). Hrisxcyani smatraju i Stari i Novi zavjet
za jednu cjelinu, koju cxesto nazivaju 'Bozxjom rijecxju'.
3. Izvor hrisxcyanstva
Judaizam (razvio se iz religije starog Izraela) je najstarija od tri
velike monoteisticxke religije i izvor je hrisxcyanstva i islama. Njegova
susxtina je vjerovanje da postoji Bog, koji je stvoritelj cxitavog svijeta
on vidi i zna sve, on je vjecxan. Karakteristika bibilijskog jevrejstva
sadrzxanog u Starom zavjetu (istoriji jevrejskog naroda) jesu savezi
sklapani izmedju Boga (Jahve) s jedne strane i predstavnika jevrejskog
naroda, s druge strane. Prvi savez Bog je sklopio sa Nojem (nakon
stvaranja svijeta i izgona Adama i Eve iz raja) da bi obnovio ljudski,
zxivotinjski i biljni svijet nakon potopa (Bozxja kazna zbog moralne
izopacxenosti ljudi toga vremena). Drugi savez je sklopio s Avramom,
trecyi sa Mojsijem na Sinaju (tada je jevrejski narod dobio i Zakon -
Toru, koji obuhvacya cyudoredne i vjerske upute), nakon sxto je Mojsije
izveo jevrejski narod iz egipatskog ropstva. CXetvrti je savez Bog
sklopio sa Davidom, kraljem Jevreja. Razlog sxto je Bog cxetiri puta
sklapao savez sa Jevrejima, svojim izabranim narodom, jest taj sxto su
Jevreji uvijek krsxili ugovor - nisu se doslijedno pridrzxavali Bozxjih
odredbi. Biblija je tako i svjedocxanstvo ljudske nepostojanosti.
4. Pocxeci hrisxcyanstva
Zacxeci hrisxcyanstva padaju u vrijeme kada je, nakon prvog i drugog
trijumvirata i propasti rimske republike, uveden novi drusxtveni poredak
principat. Prvi vijek Carstva je period mira i ekonomskog procvata
(vladala je neogranicxena sloboda kretanja sxto je otvaralo neogranicxene
mogucynosti u trgovini, to je dalje utjecalo na otvaranje manufaktura
koje su proizvodile za izvoz, zemljoradnja je takodjer napredovala u
uslovima mira i pravne sigurnosti). Ekonomski procvat nije doveo do neke
bitne promjene drusxtvenog polozxaja narodnih masa. Njihov polozxaj
narocxito se pogorsxava krajem vijeka i pocxetkom slijedecyeg, kada je i
doba ekonomskog procvata vecy odavno prosxlost. Zemljoposjednici su
povecyalisvoje posjede bezobzirnim kupovanjem seljacxke zemlje, mnogi
slobodni seljaci bili su prisiljeni staviti se pod njihovu zasxtitu, da
bi kao zakupci bili oslobodjeni brige za goli opstanak. Na selu se tako
razvijao novi sloj zavisnih ljudi, a nasuprot tome stalezx robova je po
obimu i po znacxenju nazadovao. S jedne strane to je zbog toga sxto su se
carevi zakonskim propisima humanizirali staro okrutno robovsko
zakonodavstvo, a s druge strane sxto su gotovo presahli izvori robova
(nakon duzxeg razdoblja mira). Rob visxe nije bio karakteristicxno
obiljezxje privrede Carstva. Drusxtvene neslobode premjestile su se tako
s robovskog stalezxa na zavisnog seljaka (kolona) i na gradske
manufakturne radnike. Gospodarsko propadanje potkraj prvog vijeka pocxelo
je istovremeno s povisxenom potrebom za novcem rimskih vlasti radi brze
izgradnje drzxavne uprave i ratova. CXinovnicxki aparat za utjerivanje
zahtjeva postajao je vecyi.
S promjenom drusxtvenog polozxaja osnovnog mnosxtva stanovnisxtva,
mijenjalo se i duhovno stanje svijesti. Prije svega se to mozxe pratiti
na podrucxju vjerskog razvoja. Posljedica nedovoljne poloiticxke
inicijative i uvjerenja siromasxnijih da se necye promjeniti njihov
drusxtveni polozxaj, je nada da cye i religiji nacyi ispunjenje onoga sxto
im je u zxivotu ostalo neostvareno. Sve visxe ljudi je pronalazilo sebe u
istocxnjacxkim religijama spasa - kultovima Izide i Ozirisa, perzijskog
boga Mitre i hrisxcyanskog boga.
Hrisxcyanstvo je nastalo u prvom vijeku n.e. u Palestini. Razvilo se na
ucxenju Jevrejina Isusa (istorijske licxnosti), koga hrisxcyanski sveti
tekstovi nazivaju Nazarencem, Ucxiteljem (rabijem), Prorokom, a i Sinom
Bozxjim, Gospodinom i Bozxjom rijecxi. Isus se najcxesxcye ipak naziva Hristom
(od grcx. christos - pomazanik) ili Mesijom. Isus se rodio u doba Iroda
Velikog (37-4.g.pr.n.e.) kralja Judeje. Njegovo kraljevstvo se sastojalo
od Judeje, Galileje, Pereje, Samarije i Idumeje. Iako pod patronatom
Rima, kraljevstvo je uzxivalo stanovitu autonomiju. Tokom prvog vijeka
n.e. glavna politicxka briga rimskih upravnika u Judeji bila je ocxuvati
mir u provinciji i sigurnost na istocxnoj granici. Vladavina Agripe I
(41-44.n.e) smatrala se posljednjim vrhuncem jevrejskog naroda prije
katastrofe u vrijeme prvog jevrejskog ustanka 66.n.e. Prvi ustanak
Jevreja protiv Rima plod je nacionalnih tezxnjiza nezavisnosxcyu pomjesxanom
s mesijanskom gorljivosxcyu. Potkupljivost i okrutnost dvojice prokuratora
samo su ubrzale pobunu. Ustanak je trajao do 70.n.e. da bi zatim bila
ponovo uspostavljena rimska provincija Judeja. Jevrejska drzxava postala
je prilicxno problematicxna za Rim.
Nemirno vrijeme i egzistencijalni minimum u kome su zxivjele sxiroke mase
stanovnisxtva, pogodovali su vjerskim ucxenjima koja su obecyavala cxovjeku
oslobodjenje od svih patnji u zagrobnom zxivotu.
5. Isus
Hrisxcyanstvo se temelji na posxtovanju Isusa Hrista kao Sina Bozxjeg, u
kojem se Bog na jedinstven nacxin objavio cxovjeku. Pri tom hrisxcyanstvo
u tom istom Isusu vidi stvarnu istorijsku osobu, cxovjeka beznacxajna
drusxtvenog statusa, koji je za zxivota bio nepoznat izvan granica rubne
pokrajine Rimskog Carstva u kojoj je zxivio i umro. Rodio se u Betlhemu
u Judeji, ali je odrastao i najvisxe javno djelovao u Galileji. Njegova
obitelj je bila cjenjena, ali ne i bogata. Isus po zanimanju tesar,
predstavljao je vazxnu licxnost u seoskom zxivotu. O njegovom zxivotu od
djetinjstva do tridesete godine malo toga se zna. Pocxeo je javno
djelovati nakon sxto ga je Jovan Krstitelj krstio u rijeci Jordan.
Evandjelja iznose ukratko Isusovu djelatnost kao 'propovjedanje, ucxenje
i iscjelivanje'. Propovjedao je zxivo i uvjerljivo, autorativno, cxime se
snazxno razlikovao od ostalih jevrejskih ucxitelja. Galilejsko mnosxtvo ga
je trazxilo i zbog lijecxenja. Evandjelja biljezxe da je bio i egzorcist,
koji je naredbama istjerivao demone. Isus je veliki dio vremena provodio
i poducxavajucyi svoje ucxenike, pripremajucyi ih da nastave njegovu misiju.
Ucxio ih je da su izabrani medju ostalim ljudima i da je njihov cilj
pridobiti druge ljude. Njegovo je gledisxte u mnogocxrmu bilo
nekonvencionalno i predstavljalo pretnju jevrejskom vjerskom ucxenju.
Nije prihvatao drusxtvene podjele medju ljudima, zxene su imale vazxno
mjesto u njegovoj pratnji, a poneke nisu bile basx cxedne. U vjerskim
pitanjima je bio radikalan, sa vjerskim vlastima se sukobio zbog
drugacxijeg stava u svetkovanju subote i izjave da je obredno cxisxcyenje
manje vazxno od cyistocye srca. Njegovo tumacxenje starozavjetnog zakona
jevrejske vlasti uz pomocy Jude, njegovog razocxaranog ucxenika. Sudjeno mu
je prema jevrejskom zakonu zbog klevete, jer je za sebe tvrdio da je
Mesija i Sin Bozxji. Osudjen je na smrt, ali posxto je bila potrebna i
potvrda rimskih vlasti, jevrejske vodje su ga denuncirale kao podstrekacxa
ustanka protiv Rima. Pogubljen je raspecyem na krstu. Njegovi ucxenici su
ga sahranili, da bi nakon dva dana pronasxli prazan grob. Isusovo
vaskrsenje postalo je sredisxte ranohrisxcyanskog propovjedanja.
6. Hrisxcyanstvo kao religija
Osnovno je vjerovanje prvobitnih hrisxcyana bilo da je Isus Hrist
spasitelj, cxiji je dolazak na Zemlju najavljen josx u Starom zavjetu. Za
njih Hrist nije bio Mesija u smislu ocxekivanog jevrejskog kralja, koji
je trebao politicxki osloboditi Jevreje i osigurati mu kao 'izabranom
narodu' poseban polozxaj i vladavinu nad drugim narodima. U pocxetku je
prevladavalo misxljenje da je Hristovim dolaskom dosxao kraj
ovozemaljskoj vlasti i drzxavnim organizacijama i zapocxelo stvaranje
Bozxjeg kraljevstva na Zemlji. To je eshatolosxko vjerovanje. Sa time je
povezano uvjerenje da je Hrist svojom zxrtvom na krstu otkupio gresxno
cxovjecxanstvo i omogucyio spasxenje svakom pojedincu koji prihvati
sakramente (krsxtenje, pricxest) i time se ukljucxi u vjersku zajednicu -
Crkvu. Sakramenti imaju spasonosnu mocy na ovome svijetu, ali je njihova
djelotvornost narocxito znacxajna za posmrtni zxivot. To je hrisxcyanstvo
povezivalo sa drugim misterijskim religijama i kultovima tog vremena.
Ipak, spasxenje, koje je nudio Isus, bilo je u 'unutrasxnjem' preobrazxaju
i novim odnosima medju ljudima. Samo su izvrsxavanje Bozxjih zapovjedi i
ljubav prema blizxnjem (po ugledu na Hristov zxivot) vodili ka spasxenju,
koje je bilo namjenjeno svim ljudima bez obzira na narodnost, kulturu i
spol (spasxenje nije bilo rezervirano samo za Jevreje). U pocxetku je
izgledalo da je ono rezervirano samo za nizxe drusxtvene slojeve, Matej
pripisuje Isusu rijecxi : 'Laksxe cye procyi deva kroz iglene usxi nego
bogatasx u kraljevstvo nebesko', sxto dokazujr da se hrisxcyanstvo formiralo
i ukorjenilo najprije kod nizxih slojeva. To sxto je hrisxcyanstvo kasnije
postalo religija vladajucyih klasaje stoga sxto se s druge strane
naglasxavalo da otvara vrata spasxenja svim ljudima (bez obzira na njihov
drusxtveni status).
Temeljna veza izmedju judaizma i hrisxcyanstva je (monoteisticxko nacxelo)
jevrejski jedini Bog Stvoritelj, koji je postao i hrisxcyanski Bog Otac
(cxime se ono nastavilo na biblijsku tradiciju). Istodobno se hrisxcyanstvo
sluzxilo predodzxbama i pojmovima ondasxnjeg helenisticxkog idejnog svijeta.
7. Apostol Pavle
Pavle je jedan od vjernika koji su hrisxcyansku vjeru iznijeli izvan
granica Palestine. Posxto se sam pokrstio u Antiohiji, putovao je po
Sredozemlju. Svodecyi vjeru na njezinu bit, odvojio je hrisxcyanstvo od
njegove maticxne jevrejske kulture. Prossxirio je i razvio Isusovu opsxtinu
preko njezinih prvobitnih granica u jevrejskoj maticxnoj zemlji, pa je
ona najprije na grcxkom istoku, a zatim i po cijelom Carstvu stekla
pristalice. Apostol Pavle je prauzor hrisxcyanskog misionarstva.
8. Crkva
Temeljno je znacxenje rijecxi Crkva - narod. Novozavjetna rijecx koja se
prevodi kao 'crkva' znacxila je 'skup pozvanih'. Crkva je narod Bozxji
pozvan da spozna zxivog Boga, ljubi ga i sluzxi mu. Crkva vidi svoj izvor
u zxivotu, djelovanju i poslanju svojega utemeljitelja Isusa Hrista, koji
je preko svojih apostola htio izgraditi nerazorivu zajednicu (Crkva je
ta nova zajednica). Vecyina je vjernika bila u pocxetku iz nizxih klasa.
313.g.n.e. proglasxenje Konstatina za cara oznacxilo je prekretnicu u
istoriji Crkve. Konstantin je hrisxcyanstvo uzdigao napolozxaj drzxavne
relgije, videcyi u njemu ujedinjujucyu snagu za svoje podjeljeno carstvo
(Milanskim ediktom iz 313.g.n.e.). Hrisxcyanstvo nije bilo tolerantno
prema pripadnicima drugih vjera. Sa ucxvrsxcyenjem Konstantinove dinastije
na cxelu Rimskog Carstva (325) bila je konacxno osigurana i nadmocy
hrisxcyana. Za vladavine Teodosija I (379-395) hrisxcyanstvo je priznato
sluzxbenom drzxavnom religijom.
Crkva je medjutim i organizirana, insitucinalizirana vjera. Pocxetkom
petog vijeka niko nije mogao biti vojnik ako nije bio hrisxcyanin.
CXlanstvo u Crkvi postaje odskocxna daska za povoljne polozxaje u drzxavnoj
i vojnoj sluzxbi. Crkva postaje centar mocyi, ponekad jacxi i od drzxave i
cara. Prednost hrisxcyanstva nad drugim religijama je i u strogosti njegov
crkvene organizacije koja je opsxtinu okupljala u monarhijski
strukturiranom biskupskom poretku. Ono je i na provincijskoj drzxavnoj
razini odrzxavalo skupsxtine svojih biskupa (sinode), ucxenje je bilo
dostupno na oba drzxavna jezika, a i postojanje dogmatike (koja je bila
prozxeta grcxkim duhom) jacxalo je polozxaj hrisxcyanstva. U nj su, osim toga,
bili vjesxto ukljucxeni i elementi paganskih vjerovanja - na kult Marije
mozxe se djelimicxno gledati na takmicxenje sa kultom Izide - i prakse -
25. decembar bio je praznik Sunca, dies Solis. Na primjeru evandjelja
najbolje se vidi to kamufliranje hrisxcyanstva u vecy prihvacyene
vrijednosti drusxtva. Smatra se da je najstarije evandjelje napisano oko
70.g.n.e., a ostala tri u drugom vijeku n.e. Hrisxcyanske opsxtine
raspolagale su stotinama raznih evandjelja, prije nego sxto je zvanicxna
verzija Novog zavjeta svedena na samo cxetiri. Kako je mit o Hristu
izbavitelju rodjen na Orijentu (prostoru istocxnog Rimskog Carstva), mit
se morao prilagoditi potrebama naroda grcxke i rimske kulture, sa
narocxito razvijenom filozofskom misxlju.
476.god. sa propasxcyu Rimskog Carstva, Aposotolska stolica Sv. Petra
u Rimu smatrala se nasljednicom Rimskog Carstva i kulture i kao takva
kao jak centar politicxke i vjerske mocyi okupljala je oko sebe
novopridosxle germanske narode. Izvrsxila je velik utjecaj na njihovu
drazxavu i drusxtvenu organizaciju, peavni sitem. Dok su na Zapadu
hrisxcyanska crkva razvijala samostalno, na istoku crkva je bila pod
tutorstvom drzxavne i carske vlasti. Ono sxto je papa bio na Zapadu, car
je bio na Istoku. Istocxno Rimsko Carstvo smatralo je sebe basxtinicom
Rima. Osim toga, i papa i vizantijski car pretendovali su na primat
u tadasxnjoj ekumeni (Sredozemlje). To je u osnovi crkvenog raskola
1054.godine.
9. Zakljucxak
Hrisxcyanstvo oznacxava prekretnicu u svijesti anticxkog cxovjeka. On
usmjerava svoju pazxnju sa ovoga svijeta na zagrobni svijet. U potpunosti
mijenja pogled na zxivot i smrt. Zasicyen i zamoren (ratovima, mnoga
cartsva su bila i nestala - politicxki angazxman je pase, mnoge politicxke
ideje propale su zajedno sa svojim drzxavama) okrecye se ideji spasxenja,
ucxenju o vjecxnoj nagradi poslije smrti za trpljenje i ponizxenje na
ovom svijetu. Razocxaran prolaznosxcyu svega anticxki cxovjek se nada
vjecxnom zxivotu poslije smrti. Siromasxni i bogati vide u ideji 'carstva
nebeskog', ideji raja na onom svijetu, jedni garanciju za vjecxnost,
drugi za raj koji nisu upoznali za zxivota. Trpljenje i asketizam postacye
osnovna potka psiholosxkog profila srednjevjekovnog cxovjeka.
Hrisxcyanstvo je mnoge elemente preuzelo iz stoicxke filozofije, iz nje
je preuzelo ideju kozmopolitizma, ucxenje o pasivnom prilagodjavanju
drusxtvenim odnosima i ucxenje o moralnom usavrsxavanju licxnosti. Stoicxki
kozmopolitizam udruzxen sa jevrejskim monoteizmom u prvobitnom
hrisxcyanstvu dao je onaj moralno-politicxki uslov na osnovu koga se ono
razvilo u univerzalnu, svjetsku religiju.
Vjera, ljubav i smjeran moralni zxivot uslov su spasxenja. CXovjek se mora
svim srcem predati Bogu, ukoliko zxeli milost i izbavljenje.
10. Literatura
1. Religije svijeta, Krsxcyanska sadasxnjost i GZH, Zagreb, 1987.
2. Jozxe Goricxar, Sociologija (Osnove marksisticxke opsxte teorije o
drusxtvu), Rad, Beograd, 1967.
3. Biblijski prirucxnik, Krsxcyanska sadasxnjost i GZH, Zagreb, 1989.
4. Povijest svijet (od pocxetka do danas), Naprijed, Zagreb, 1990.
5. Biblijski atlas, Cankarjeva zalozxba, Ljubljana, 1990.
6. Milovan Mitrovicy i Sreten Petrovicy, Sociologija (za III razred
strucxnih sxkola i IV razred gimnazije), Zavod za udzxbenike i
nastavna sredstva, Beograd - Zavod za sxkolstvo, Podgorica, 1993.
|