Niko, u stvari i nije primetio kako je pocelo, ni kada. Odluka Regionalnog saveta za Evropu i Aziju da se smani satnica emitovanja televizijskog programa za osam casova nedeljno, sa ubedljivim opravdanjembaziranim na neophodnosti stednjeenergije, gotovo da nikoga nije uzbudila. Osim onih nekoliko producenata koji su na taj nacin izgubili nesto malo posla. Stanovnistvo nije protestvovalo, cak ni privatno. Sto dvadeset sest programa sa tog podrucja jos je bilo veoma mnogo - niko nije osetio nedostatak od osam casova, rasporedjenih na
Dogodilo se to u oktobru 2314. godine. Vec sledece godine, s proleca, slicnu odluku su doneli i Regionalni saveti za Ameriku, Australiju i Afriku. Dve godine kasnije Centralni svetski savet je objedinio sve odluke, smanjivsi skracenje za 12 casova nedeljno. Ni ta odluka nije nikoga potresla, bar ne toliko da ulozi javni protest. No, cini se da je tada pocelo...
Treba zaista biti ili glup ili zlonameran, pa poverovati da su regionalni saveti, kao i Centralni, radili bez plana. Plan je morao da postoji i svakako je bio velika i nedokuciva tajna. Osim toga, bio je toliko zamrsen da je malo ko uopste bio sposoban da ga sagleda, cak i u osnovnim crtama. Mozda delimicno? Mozda.
Sledeci korak je bio perfidan. U jesen 2317. godine obnarodovan je plan za kolonizaciju Venere i zatrazeno je da se celokupno stanovnistvo ijasni, na referendumu, na najdemokratskiji moguci nacin da li je spremno na izdatke koji bi obezbedili sredstva za taj poduhvat. Normalno, propaganda je ucinila svoje, a prenaseljenost na Zemlji i urodjeni ljudski avanturizam svoje, pa je plan kolonizacije prihvacen, a s njim i cuveni Zakon o obezbedjenju. Po tom zakonu svi moguci porezi, doprinosi i takse porasli su za naizgled nistavnih cetiri odsto.
Ta cetiri procenta su pojela mnoge fondove za marketing onih malih firmi koje su se koristile malim TV-stanicama, lokalnim televizijskim i specijalizovanim programima. Firme su opstale - male televizije nisu. Od oko 200.000 malih televizija, koliko ih je bilo pre 2317. godine, do 2320. godine je ostalo samo njih stotinak! Mnoge velike, globalne TV-mreze su, takodje, postradale od Zakona o obezbedjenju. Nisu se, doduse, ugasile, ali su bile proimorane da smanjuju svoju satnicu za odredjen broj, negde manji negde veci.
No, jos niko u tome nije video ono sto ce uslediti...
Maja 2321. godine objavljeni su rezultati istrazivanja Nuklearnog instituta iz Moskve, institucije koja je imala znacaj jednog od glavnih savetnika Centralnog saveta. Po tim istrazivanjima, bilo da su lazna ili istinita, televizijska emisiona tehnika je bila uzrok latentnih teskih oboljenja kod zaposlenih. Pojednostavljeno - proglaseno je da su zracenja u TV-tehnici tako visoka da zaposleni na televiziji mogu osekivati za trecinu kraci zivot i, svakako, jedno od dvadeset smrtonosnih oboljenja... I, uopste...
Reakcija je bila brza i - ubiitacna po sve televizije sveta. Zaposleni na televiziji su stupili u strajk na neodredjeno vreme, dok im se ne obezbedi adekvatna zastita od smrtonosnog zracenja. Rezultat strajka je bilo enormno povecanje zarada radnika televizije, sto je , razume se, opteretilo budzete TV-mreza. Izlaz je pronadjen u drasticnom smanjenju programa, pa i u ukidanjunekih od njih.
Tada su se i javili prvi znaci uznemirenja, ali nisu bili ni suvise snazni ni organizovani. Centralni savet, koji je nesumnjivo stajao iza svega toga, mogao je da nastavi po svom tajnom planu...
Na sledeci korak se cekalo nekoliko godina, a u medjuvremenu su se svi navikli da imaju ograniceni broj programa i da ti programi, uz casne izuzetke, nikada ne traju sviih 24 casa. A onda, usred leta 2326. godine, objavljen je bankrot sedam od deset najvecih TV-mreza. Panicno brza istraga je ustanovila da su uzrok bankrotstvu pronevere i prevare, kradje i protivpravna prisvajanja unutar kompanija. Radilo se o milijardama - toliko da vise nije moglo biti ni reci o vracanju pomenutih kompanija u zivot.
Krivci su, naravno, drasticno kaznjeni, ali to nije vratilo programe na male ekrane. Sledece tri godine su trajale rigorozne kontrole u svim televizijskim kompanijama i u malo kojoj nije bilo hapsenja, spektakularnih ostavki i, kao posledica svega toga, ukidanja pojedinih programa. Zaprepasceno stanovnistvo je sve to moglo samo pasivno da posmatra i da zakljuci da im se TV-program smanjuje na nezamislivu meru... 2330. godine na celoj planeti je bilo samo osamdesetak globalnih televizija i jedva nesto preko pet stotina lokalnih!
Sa istorijske distance je jasno da su finansijske afere organizovale tajne sluzbe Centralnog saveta. Vise nije pod znakom pitanja ni motiv tog definitivnog, dugogodisnjeg udara na instituciju televizije... Jednostavno, televiziija je posedovala moc, i to neuporedivo vecu nego sto je i sama bila svesna. Centralni savet je to uocio i shvatio da se lako moze dogoditi da, jednog dana, upravljanje planetom predje u ruke mocnih televizijskih mreza, a to se nije moglo dopustiti. Svedena na sadasni nivi, televizija je i Centralnom savetu izgledala kao kontrolisani pozar, ili tako nekako.
Mozda bi televizija i prezivela da se nije dogodilo da je na izborima za Centralni savet 2334. goddine pobedila, sa prilicnom vecinom, Humanisticka stranka, mocna politicka organizacija koja je, u osnovi, imala duboko reakcionarnu misao. Humanisti nisu krili da podrzavaju strogo kontrolisanje televizije. Ali, krili su da imaju nameru da je uniste...
Posle dvogodisnje, burne i na momente krvave rasprave, od samog Saveta, pa do ulica Karakasa, Pekinga i Minhena, humanisti su uspeli da obezbede dovoljnu podrsku kako bi doneli Zakon o prosvecivanju. Pomenuti Zakon je, u sedmom clanu, nalagao svim administracijama na lokalnom nivou da razrezu dodatni porez na proizvodnju i promet bilo cega sto je u vezi s televizijom. A, jedanaesti, uvek sporni clan, dopustao je, vestim tumacenjem, cak i zabranu posedovanja bilo kakve televizijske tehnike od emisione do prijemne.
Godine 2338. 11. aprila Centralni savet, kontrolisan od humanista, proglasio je, po gore navedenom tumacenju, apsolutnu zabranu posedovanja bilo predajne bilo prijemne televizijske tehnike. Zemlja je pocela da kljuca. Vijske i policije su isle od kuce do kuce i otimale i razbijale televizore.
Moglo se ocekivati da pocnu pobune. Centralni savet je bio, delimicno, spreman na to. Medjutim, nije mogao da zna da ce pobunjenici uspeti da se domognu nuklearnog naoruzanja...
I to je bio pocetak kraja!